"Hmm,Smrt i ti ćeš ići s nama?"Upitao je crveni smrtonoša nasmiješeno držeći Anastasiu pod rukom.

"Da,ipak je moram provesti kroz ovo."Odgovorio je uzdahnuvši nervozno.Grell je skupio obrve zbunjeno,Smrt nikada nije išla ovako daleko s početnicima,zašto je onda ona posebna?

"U redu.Toma otvori vrata."I smrtonoša plave kose je otišao pred vrata koja su se nalazila ispred njih.

Stavio je na ruku na njih i odjednom se na vratima ocrtao nekakav znak .Prepoznala ga je Anastasia shvaćajući kako je ovo nekakva vrsta Deja -vua.Vrata su se otvorila i crveni smrtonoša je povukao sa sobom samo da bi je gurnuo u prostor koji se nalazio iza vrata.
Tama.Neopisiva tama je okruživala i bila je zbunjena u vezi ovoga.Plutala je u tami i iluzija kako pada u najmračnije ponore joj se zavlačila malo po malo u misli,strašeći je.
I onda je shvatila.Ovo je pakao.

U tome trenutku shvaćanja tijelom joj je prošla jeza.Zagrcala se i počela je kašljati .Odjednom se zgrozila kada je ruku stavila na stomak shvaćajući da tu ima ranu.

Počela je paničarit.Tama se približavala,opkolila je još više i kao da Anastasia više nije imala mjesta disati.
Glasovi.Sve su njezine misli ukrali glasovi oko nje.Počela je luditi i odjednom su je okruživale filmske vrpce.Već ih je vidjela jednom,da,kada je Grell ubio vozača.
Vrpce su se uvijale oko njenog tijela,stežeći je još više.Gubila je zrak i glasovi su postajali jači.Osjetivši tragove ruka po svojem tijelu počela je vrištati.
Odjednom se Smrt pojavila pored nje .Uhvatio je njeno tijelo i popustio vrpce.Nakon toga je jednu prerezo i zatim nestao.
Osjećala se umorno .
Odjednom su glasovi nestali i opipa nije bilo .Tama se počela povlačiti u obliku šahovske ploče.Vrpce su je spustile na pod ,zatim nestale.
Anastasia je ugledala nešto ispred sebe.Hodajući pored šahovskih figurica stigla do vrata.Obojana su bijelo i na njima je pisala prošlost .
Zatim su se pojavila još dvoja vrata.Crvena su bila sadašnjost i plava budućnost.
Stala je razmišljajući o zadatku.
Odjednom je zastala počevši se tresti.
Ona je u paklu.I duša koju treba spasit je priladala njoj.
Progutala je knedlu u grlu.Nije ni čudo što je ovo morala obaviti sada,ta ne spašavaš svoju dušu iz pakla svaki dan.

..................................................................................................................

Anastasia POV;

Okrenula sam se prema vratima prošlosti.To je zapravo nešto što sam oduvijek željela znati.Svoju prošlost .

Tko zna što će me dočekati iza ovih vrata,ali opet sam ih otvorila i ušetala unutra.

Zatvorila sam oči na trenutak zbog ogromne svjetlosti i zatim sam se našla ispred nekakvog svetišta?

Stabla trešnje su donosila prelijepi miris do mene,a vjetar je latice raspršivao na sve strane.Polako sam prilazila malenom drvenom svetištu .

Otvorila sam vrata i ušla unutra,čula sam glasove.Bolje rečeno čula sam svađanje.

Pratila sam te zvukove i došla do dnevne sobe.Djevojka duge bijele kose i plavih očiju je povišenim glasom razgovarala s dvije osobe?

Mislim, jedna od njih je bio jako visok čovjek(?) kratke sive kose i imao je mačije uši i rep?

A druga osoba je također imala bijelu kratku kosu i čudne tirkizne oči.

"Ne možeš samo tako najaviti da se udaješ i otići!"Mačak je vrištao na nju(tako ću ga nazvati,ne znam kako bih drugačije).

"Tomoe,poslušaj me."Okay ime mu je Tomoe."Ja ga volim i udajem se za njega."Tomoe se slomljeno nasmijao.

Nešto me užasno zaboljelo u grudima.Zašto sam ovdje?Željela sam vidjeti svoju prošlost,a ne nečiju drugu.I zašto je ovako predstavljen pakao?

"Jesi li sigurna da on tebe voli,ili te samo koristi da bi dobio više sljedbenika i da ne bi nestao,jer mu u posljednje vrijeme ne ide baš."Izjavio je ,a onaj drugi je samo šutio.

Djevojka je frknula.Drskost je dolazila u njeno lice.

"On me voli i ja njega,stoga odlazim."I okrenula se.Tomoe je krenuo za njom uhvativši je za ruku.

"Ako sada odeš i napustiš svoje dužnosti,svoje najmilije i sve ono za što si se borila godinama,onda se nikada nemoj vraćati."Odjednom je vani počela pljuštati kiša.Stavila sam ruku na lice ,plakala sam.Tresla sam se.Željela sam je upozoriti da ne ide,ali je otišla .Vidjevši slomljeni izraz lica na Tomoeu,još sam se više rasplakala.Zašto je ovo ovako boljelo?

Odjednom me opet svjetlost okružila i našla sam se u dvorcu.Obrisala sam suze i krenula niz plavi hodnik.Čula sam razgovor.

Otvorila sam polako vrata sobe .Ona djevojka je ležala na krevetu držeći dijete u rukama.Kraj nje je stajao,on.

Naslonila sam se na zid i sjela na pod.Plavkasta kosa,one hladne plave oči.To je on,zasigurno.

Okrenula sam se prema djevojci.To sam ja?

"Preslab je."Rekao je gledajući u nju.Prezir je bio izraz njegovog lica.Ovako se ne gleda vlastita supruga,a i činjenica da sam možda to ja,me još više pogađa.

"Dobar je.Tek mu je deset dana.A i on je naše dijete,a ne tvoj vojnik."Izgovorila je,i imam osjećaj da ga je ubuduće samo viđala jednom u dva mjeseca.Ostala sam na podu gledajući u nju nakon što je on otišao.

Opet sam plakala.Kako je mogao gledati s onakvim prezirom,i još dok je držala dijete u rukama?Njihovo dijete.

Ne,moje dijete.I bol se proširila čitavim mojim tijelom.Kako je mogao onakav biti prema mom djetetu?

Opet me progutala svjetlost ,ali ovaj put sam se našla vani.Padao je snijeg .Odjednom se nekoliko osoba na konjima zaustavilo kraj mene.Jedna od njih je opet bila ona djevojka,tj.ja.

"Jeste li sigurni da je naređeno da skrenemo s puta?"Upitao je jedan vojnik.

"Da."Lagala je.

Odjednom su vojnici s druge strane dolazili.Je li ono Harry?Da,to je bio on.

Vojnici s njezine strane su popadali mrtvi,a ona nije nosila s lica onaj hladni pogled.

Sišla je s konja i našla se s Harryem na pola puta.

"Ne mogu vjerovati da si došla."Rekao je nasmiješeno.

"Sve za moje dijete."Izgovorila je,a on se trznuo.

"Dijete mora ići."

"Ne,ne mora .Zbog toga sam ovdje,a ne zbog toga što te volim."

"Voliš li ti ikoga uopće?"

Glas mi je zastao u grlu.I njoj je.U ovome trenutku sam željela ići kući.I odjednom je oštrica prošla njezinim tijelom.Ubo je.Zavrištala sam stisčući se za stomak.Osoba koja me ubila,me želi za ženu.

I po prvi put sam je vidjela da plače.Snijeg je postao crven,i ona je pala plačući na pod.Stavio joj je crvenu ružu u ruku i otišao.

Ona je plakala i zatim je prošaptala nečije ime.

"Ovo je zapovijed."Rekla je izgovarajući ime osobe kojoj najviše vjeruje.Snijeg je padao,polako označavajući kraj.I njezinu smirenost.Nije joj bilo žao.Nije imala za što žaliti.Nisam imala za što žaliti.

Pojavio se odjednom čovjek odjeven sav u crno .Duga siva kosa je prekrivala njegovo lice.Sklonio je polako da bi otkrio blistave zelene oči.Izvukao je kos koji je sličio onom štoga ima Smrt i razrezao joj stomak.

Vrpce su počele izlaziti i on ih je pokupio.I on je plakao.Valjda je znao.

Uzeo je njezinu knjigu i otišao.

Svjetlost me opet okružila i našla sam se u nekakvoj tamnoj prostoriji.

Sjedila sam okružena rešetkama.Uzela sam pramen kose.Bio je bijel.

"Žao mi je ."Izgovorio je dobro poznati glas.To je bila Smrt."Ali te opet moram ubiti,dok se ne reinkarniraš u ono što je meni potrebno i dok ne zaboraviš na ono prokleto dijete."I u tom trenutku nisam stigla reagirati.Ubio me.

Kada sam otvorila oči našla sam se na različitom mjestu,ali se opet isto dogodilo.Samo me ubijao.Samo sam slabila.Samo sam nestajala u boli.

Odjednom sam se opet našla u snijegu.Ovaj put sam bila ispred vlaka,onog vlaka u kojem smo moja majka i ja trebali otići.

Ušla sam unutra i ugledala iste scene,baš kao i prije nekoliko godina,no nigdje nisam bila ja.

Pogledala sam kroz prozor ugledavši obris čovjeka.Potrčala sam.Stala sam ispred njih i ukupila se.Smrt je stajala ispred mene brisući s ruke tetovažu vrane.Zavrištala sam .Derala sam mu se u lice.Pala sam na pod i opet plakala ,opet sam se osjećala prevareno.

"Gospodine?"Čula sam dječiji glas.Ne,nemoj molim te.Podignula sam polako glavu ugledavši sebe.Držala sam Smrt za ruku i on me vodio.Da,on je bio taj koji me odveo u Moskvu gdje me gospođa našla.

Ovaj put se svijet počeo gasiti.Ovaj put me obavijala tama.I sjetila sam se svega.

Svih osoba koje sam ubila.Svih osoba koje su mene ubile.

Sjetila sam se Tomoea,Yata,Undertakera,Sebastiana,Smrti,Atene,svih njih i Ciela.

Moje ime?Hiyori.Bila sam božica vremena.Bila sam naivna i glupa i napustila sam svoj dom.

Udala sam se za boga rata koji me nije volio,već me iskoristio.

Rodila sam sina.Uhvatila sam se za grudi.Rodila sam sina...

Reinkarnirala sam se nekoliko puta,ali me svaki put Smrt ubila.Posljednji put sam se reinkarnirala kao Anastasia Ivanov.Tu je Smrt ubila moje roditelje i tu je Smrt po tko zna koji put moja sjećanja izbrisala.Da ne pričam o kletvi koju je Harry izgovorio kada me ubio,također uništavajući moja sjećanja.

Uništili su moj čitav identitet.Ubijala sam,i ubila sam ono dvoje lovaca.Prije njih također jako puno ljudi i stvorenja.

Sjedila sam u tami.Opet sam na početku.Opet sam plutala.Opet su tu glasovi bili,ali ovaj put nisam reagirala.

I ja sam bila jedna od njih.I ja pripadam ovdje.Sada shvaćam zašto je ovo pakao.

Ponavljaju ti najgora sjećanja uništavajući svaki oblik osjećaja u tebi.I to uvijek radi.

Ubija ti dušu.

Nasmiješila sam se prisilno,ja bih se trebala odavde spasit?

Nemojte me zezat.Nitko se nikada nije spasio iz pakla,kako ću ja?

Odjednom su mi misli lutale.Sjećam se i njih,svih osoba koje su me voljele.

Svih osoba koje sam voljela.Spustila sam glavu ,plačući po tko zna koji put.Ne,ja moram odavde izaći.

Zbog svih onih koje volim.Trebam se njima vratiti.Počelo se sve raspadati.Opet sam vidjela obrise šahovske ploče.Pijuni su postale sve osobe koje volim,i koje sam povrijedila.Ustala sam i potrčala prema najudanjenijoj osobi.Prema jedinom djetetu na ovoj ploči.Ostale su osobe nestajale,ploča je nestajala ,tama je nestajala.I u trenutku kada sam uhvatila njega ,probudila sam se.

Osjetila sam tvrdi kameni pod ispod sebe.Otvorivši oči ustala sam primijetivši da se nalazim u onoj kapelici.

"Bravo."Izgovorila je Smrt iz kuta prostorije.Čuvši njegov glas prenula sam se i skočila na noge.

Zbunjeno me pogledao,a ja nisam htjela čekati što će se sljedeće dogoditi.Istrčala sam iz kapele u gustu šumu.

Trčala sam i trčala,no odjednom mi je tijelom prošla ona ista bol kao i prošli put kada sam završila zadatak.

Nisam željela stati,no bila sam primorana.Pala sam na koljena previjajući se od užasne boli.Čula sam korake očekivajući Smrt ,no kada sam podignula glavu ogledala sam kovrđe.

I njegova noga me opalila po licu.

Po tko zna koji put sam se onesvijestila,pala u mini komu ili kako već,no ovaj put mi je bio zadnji.

To sam znala kada sam primijetila da sam svezana okovima za stolicu u tamnici.

I to sam zasigurno znala kada sam ugledala Harry kako sa psihotičnim smiješkom donosi sprave za mučenje.

Jedino što me može održati na životu sada je pomisao na pomoć.Koja vjerojatno nikada neće doći.