~SADA~

Posljedice sinoćnje loše odluke brzo su nastupile.

Nisam trebao sjesti za volan trkačkog Porschea i voziti sto kilometara na sat po zamagljenoj i sivoj autocesti. Nekad davno su postojala vremena kad sam ja kontrolirao zvijer na četiri užarene i brze gume, ali izgleda da sa sedamdeset godina ta sposobnost jednostavno nestane. Zajedno s čitanjem knjiga bez naočala, šetnje bez štake i vječitom borbom s inkontinencijom.

Nositi breme starenja na leđima je teško kada se u duši osjećaš poput mladića od dvadeset i pet godina.

Prijelom desne noge, potres mozga, napuknuće par rebara i mnoštvo vanjskih modrica čine se kao dobar ishod nakon nesreće koju sam izazvao. Moglo je završiti gore. No, ono što je zapravo zabrinjavajuće je srčani udar koji je doveo do iste. Laknulo mi je i osjetio sam nekakvo trenje sreće što možda ipak nisu krive moje drhtave noge na gasu ili ruke na mjenjaču.

Problem je samo srce.

Puklo je previše puta tijekom mog života, ali nekako bih ga uvijek zakrpao, krenuo dalje. Prvi put se to dogodilo kada sam ostao siroče. Drugi put kada sam izgubio prvu ljubav. Treći kada mi je supruga umrla. Čini se da i srce ima rok trajanja, a ja svoje nisam štedio. Gurao sam ga nemilosrdno do ruba čineći svjesno grešku za greškom.

Cijeli svoj život nalazio sam opravdanja za sranja koje sam činio. Unatoč njima sam smatrao da sam dobar negdje u najdubljem ponoru duše i oštećen zbog lošeg djetinjstva. Uvjeravao sam sam sebe da je uredu krasti kad nemaš što jesti. Mislio sam da nije pošteno što neki ljudi imaju sve, a neki samo oca ovisnika. Sada kad brojim malo više godina znam da sam bio samo šupak koji nije mario za nikoga osim sebe.

Svaki loš odabir dolazi na naplatu. Moja je ova bolnička soba, neudoban krevet i činjenica što me djeca ne žele vidjeti iako možda umirem. Izgleda da nisam zaslužio oproštaj. Kako i bih kada nisam učinio ništa za njihovu majku osim što sam joj zagorčio život. Lagao sam je, kockao i varao. Očajnički sam tražio zamjenu za nju - onu čije srce sam također slomio prije četrdeset i pet godina. Ta suluda potraga nije rezultirala ničim osim prosvjetljenja da nitko ne može zamijeniti moju Ally, ni da živim tisuću života. Budio sam se mnoga jutra u tuđim krevetima, s različitim ženama ali ni u jednom nisam poželio ostati. Nijedan nije mirisao uspomene i masline.

"Gospodine Ward, kako se osjećate?", crnokosa medicinska sestra ulazi u sobu s velikim osmjehom na licu.

Mnoštvo pjegica joj krasi lice, kao da je netko prosuo zvjezdanu prašinu po njoj. Oči su joj smaragdno zelene i tople, nose sa sobom sposobnost da otjeraju tmurno nebo koje se nadvilo nad Sacramentom. U posljednje vrijeme puno kiši. Mrzim kišu jer sa sobom donosi bolne uspomene na onaj dan.

"Moglo bi biti i bolje", iskašljam nakupinu sluzi koja se nastanila u grlu, a taj čin pokrene lavinu boli niz čitavo tijelo. "Osjećam se poput starog željeza koje je spremno za otpad."

"Sretni ste što ste živi", kaže dok mi stavlja tlakomjer oko ruke. "Trebali bi razmisliti o promjeni vozila. Možda nešto primjerenije Vašim godinama i sposobnostima."

"Izgleda da ću morati zamijeniti Tigra s invalidskim kolicima na neko vrijeme."

"Tigra?", namršti prćasti nos dok me zbunjeno promatra.

"Tako se zove moj ljubimac Porsche. Kako je on?"

Ona suzi oči pa iskrivi vrat u lijevu stranu. "Žao mi je što Vam to moram reći, ali mislim da nije preživio."

"Oh...", čim to čujem, realnost trenutka ovije se oko mene kao nekakva ljigava folija i postane mi mučno. Tigar je jedina uspomena koja mi je ostala od Ally. I nakon četrdeset i pet godina mogao sam osjetiti njezin parfem na sjedalima, mogao sam vidjeti otiske prstiju na radiju kada bi mijenjala pjesme koje je mrzila, a ja sam ih obožavao. Često smo se svađali oko toga. Vodili smo ljubav prvi put na stražnjem sjedištu tog automobila, a sad je sve nestalo. "To je sranje", kažem dok slobodnom, ali drhtavom rukom obrišem obraze o rukav bolničke pidžame.

"Tlak je malo povišen, ali ne brinite. Dat ću vam tablete, a kasnije će doći doktorica u vizitu i objasniti vam više o vašoj situaciji", nasmiješi mi se dok posprema tlakomjer u džep odore.

"Hvala...um, ne vidim ime koje piše na odori. Ne ponosim se time, ali izgleda da ljudi u sedamdesetima i ne vide baš najbolje."

"Olive. Zovem se Olive", kaže pa stavi ruku na moje rame. "Drago mi je, gospodine River."

"To je zbilja lijepo ime. Htio sam da mi se kćer zove tako, ali mi pokojna supruga nije dala. Bila je opčinjena španjolskim sapunicama. Tako je Jimena dobila ime. Kad se sin rodio jedva sam je odgovorio od imena Alejandro", kroz šalu preokrenem očima i izmamim još jedan osmjeh na njezinom licu.

"Možda ste napravili grešku. Definitivno bih se udala za muškarca koji se zove Alejandro", namigne mi.

"Niste udati? Zaručnik? Dečko? Ljubavnik?"

Olive odmahne glavom uz glasan i melodičan osmjeh koji previše liči na jedan koji me posebno obarao s nogu. "Ne, nemam vremena za ljubav. Uz posao i majku koja ima zdravstvenih problema jedva stignem popiti kavu i naspavati se. Ako se dva sata zatvorenih kapaka uz budnu svijest može nazvati snom."

"Žao mi je što to čujem. Nadam se da će sve biti dobro."

"I ja se nadam. Ona je jedina koga imam od obitelji", uzme iglu u ruke s metalnog stolića u blizini kreveta. "Moram vam uzeti krv. Nemojte mi se onesvijestiti. Počeli ste mi se sviđati."

Veoma je ugodno pričati s ovom djevojkom. Opuštena je, draga, pričljiva, nježna i na neki način joj uspijeva da zaboravim činjenicu kako nitko od moje obitelji nije pitao za mene, a prošlo je više od dvadeset i četiri sata od nesreće. Pretpostavljam da im je javljeno od strane policije.

Pitam se kakva je vrsta odgoja gora za ljudsko biće. Ona u kojem si zaštićen i voljen do te mjere da nisi svjestan koliko svijet može biti okrutan ili kućanstvo u kojem smo Josh, Jimena i ja prije mnogo godina odrasli. Mi Wardovi smo najružnija inačica obitelji, u kojoj je bijeg jedino dobro što naučiš.

"A otac?", pitam je.

"Umro je, još kad sam bila mala djevojčica. Prometna nesreća. Nikad ga nisam upoznala."

"Moji blizanci bi se vrlo rado mijenjali s Vama."

"Zašto pobogu mislite tako?", skupi obrve u čudu dok izvlači krv u epruvetu.

"Recimo da nisam bio dobar otac. Činio sam greške."

"I?", slegne ramenima kao da nije velika stvar iako nema pojma kakve grozote sam činio. "Svi ih radimo. Svatko može napraviti sranje, ali samo hrabri mogu tražiti oprost."

"Nisam to učinio. Nikad nisam tražio oprost. Ne razgovaramo od kad im je majka umrla."

Kada su krenuli u srednju školu, Julia i ja smo već živjeli razdvojeno. Djeca su bila zaokupirana aktivnostima i nekako sam im prestao dolaziti u posjetu jer nikad nisu bili kod kuće. Ja sam se pretvarao da sam razočaran. Oni su se pretvarali da im je žao. Pretvarajući se izgubili smo mnogo trenutaka, ali smo se barem čuli jednom mjesečno. No i telefonski razgovori su prestali onog dana kada im je majka umrla, a ja se nisam pojavio na sprovodu.

"Možda bi ih trebali nazvati", suosjećajni pogled kojeg mi je uputila govori sve. Imao sam srčani udar, a potom i prometnu nesreću. U kombinaciji s mojim godinama to može značiti i ono najgore. "Nikad nije kasno za kajanje", krene prema vratima, stane i s oklijevanjem se okrene prema meni. "Ja bih voljela da sam imala priliku oprostiti se s ocem, ma kakav god bio. Vidimo se, Rivere."

Uzmem malo ogledalo sa stola u ruke i prije nego ga uperim prema sebi, zažmirim. Nikad se neću naviknuti na bore, smežuranu kožu, sijede vlasi, ali ono što mi najviše smeta su oči - nekoć prepotentne, umišljene i bezobrazne, a sada su tužne i samo sjena starog Rivera koji je kroz njih na svijet gledao na pogrešan i uvrnut način.

Duboko udahnem iako mi i taj naizgled običan čin donosi bol u svakom mišiću. Dok prvo tipkam kćerkin broj kojeg znam napamet i moguće činim grešku, srce me steže jer ne znam što bih joj rekao ako se javi. Što izreći kao otac koji se kaje za postupke? Oprosti? Mislim da to nije dovoljno i ne može izbrisati godine patnje koje sam joj pružio. Nisam mogao biti uz nju kada me trebala, a sad kad ja trebam nju ona ne želi mene. Moj život je poput ciklusa boli i samoće kojem se ne nazire kraj. Samo se vrti i vrti...

"Ovdje Jimena Ward."

Očekivao sam da će se javiti sekretarica, ali Jimena je podigla slušalicu na drugi zvon. Pobjegne mi osmjeh s usana čim čujem njezin glas. Zvuči baš poput majke. Glas joj je promukao. Vjerojatno sam je probudio. Obrazi mi se odjednom ugriju. Bilo mi je potrebno par trenutaka da shvatim kako su suze radosnice uzrok tome.

Nakašljem se da pročistim grlo. "Hej...um...tata je."

"Rivere? Što trebaš?"

Nije me nazvala tata već dugi niz godina. Čudno mi je uopće sebe spominjati kao roditelja. Podario sam joj život, ali to je jedino što je dobila od mene. Upoznao sam Juliju istog dana kada sam izgubio Ally na aerodromu. Bila je prokleto zgodna plavuša - savršena da ubijem tugu i zaboravim na sve što mi se dogodilo. Trebala je biti samo prolazna stvar, jedna noć, ali nakon tri mjeseca me pronašla i saopćila mi da je trudna.

Jimena i Josh smatraju sebe posljedicom koja je uslijedila nakon pijanstva.

"Ne znam, iskreno", ne želim joj reći da sam u bolnici i u lošem zdravstvenom stanju. Doktori mi još nisu potvrdili, ali osjećam to u svakom djeliću tijela. Ne tražim sažaljenje. Ne zaslužujem sažaljenje. "Pretpostavljam da sam ti samo htio reći da mi je žao. Za sve."

Nastane muk na par sekundi kojeg vrlo brzo zamijeni plač djeteta. Glasan ali predivan. Jimena ga pokušava smiriti uz nježno i melodično ssss prije nego mi se obrati kroz ljutnju. "Za što točno? Što si nas probudio nakon što sam je tri sata uspavljivala jer je bolesna, što si nas ostavio ili što je mama umrla tvojom krivnjom?"

I onda me ošamari misao. "Rodila si", promrmljam ispod glasa. "Djed sam."

"Prije pet godina. Gledaj, plaćanje alimentacije jednom mjesečno te nije činilo ocem Riveru, a to se nadovezuje i na moju kćer. Ona nema djeda."

Djevojčica je. Imam unuku već pet godina, a nisam ni znao. Pitam se ima li svjetlo plave oči poput majke i bake. Ima li plavu kosu ili crnu poput mene? Kako li se zove? Pretpostavljam da nikad neću saznati jer nemam prava na to.

"Oprosti što sam vas uznemirio. Samo sam htio...", čujem Jimenu kako uzdiše kao da sam joj velika gnjavaža pa stoga ne dovršim rečenicu do kraja. "Želim ti sve najbolje. I znam da ti to ništa ne znači, ali...volim te. Oduvijek jesam bez obzira kakav moj odnos bio s Juliom. I znam da sam kriv što nisam to znao pokazati tebi i tvom bratu."

Jimena zastenje. "Prekasno je sad. Ne zovi me više", prekine vezu samo tako. S manje suosjećanja nego prema prodavačima osiguranja ili kozmetičkih proizvoda.

Ally je jedina govorila da sam dobar čovjek, samo je ta dobrota zakopana duboko ispod svih ti slojeva epiderme, potkožnih tkiva i venama kojima kola boleština. Bila je u krivu. River Ward je jedno veliko ništa. Samo čovjek koji umire sam u bolnici, bez cvijeća koje bi krasilo ovaj klimavi stol, bez balona u kutovima ove sobe i bez duše koja je ostala tog dana na aerodromu.

Kroz sat vremena je na vrata banula doktorica, ali pretvarao sam se da spavam. Držao sam čvrsto stisnute kapke jer sada nije pravi trenutak da mi kaže kako mi ne preostaje puno vremena. Želim se barem nadati, sanjati da ću prije vidjeti svoju djecu prije kraja.

"Ovdje ćemo smjestiti tvoju majku privremeno zbog nedostatka bolničkih kreveta. Kad se oslobodi mjesto na odjelu za kiruršku onkologiju onda ćemo je preseliti", čujem ženski glas koji prati odjek klompi. "Inače ne miješamo muške pacijente sa ženskim ali, mislim da će se odlično slagati s gospodinom Wardom za to kratko vrijeme dok je ovdje."

"Da, doktorice", prepoznajem drugi glas koji u sebi nosi notu zabrinutosti potkrijepljenu hrapavim glasom. To je Olive - draga medicinska sestra od maloprije.

"Znam da je teško, Olive, ali moraš pokušati ovoj situaciji pristupiti profesionalno. Bit će bolje i za tvoju majku. Ovdje na papirima ti piše sve o lijekovima i doziranju," doktorica kaže. "Ali pretpostavljam da si već upoznata s time."

"Ne vidim raspored kemoterapija", Olive primijeti, a glas joj je na rubu puknuća.

"Rak je jako napredovao", doktorica kaže sa suosjećanjem. Ja znam što to znači, a zna i Olive. Ova soba počinje ličiti na klub otpisanih. Žao mi je zbog nje. Zasigurno je teško ostati bez živuće obitelji na ovom okrutnom svijetu, posebice ako joj je majka bila brižna i dobra. "Ne možemo puno učiniti. Žao mi je."

Provirim na jedno oko i ugledam kako Olive rukavom briše suze s obraza i kima glavom. "Idem po nju."

Obje izađu iz sobe, ostavljajući me samog sa svojim mislima u kojim zbog nekog suludog razloga luta gospođa Score. Žao mi je što ju je snašla takva sudbina, iako je ne poznajem. No znam jedno, učinila je vraški bolji posao u odgoju djece nego što sam ja i samo zbog te činjenice je cijenim.

Oči su mi umorne, svaka kost me boli od nesreće. Nisam se dugo mogao odupirati snu. Zadrijemao sam. Ne znam koliko dugo sam spavao, ali jednom kad sam otvorio oči shvatio sam da više nisam sam.

Sad nas je dvoje u ovoj skučenoj sobici. Gospođa Score mi je okrenuta leđima, leži na boku. Ne vidim joj lice, samo dugu kosu koja je unatoč godinama i dalje crna poput ugljena prošarana tu i tamo pepeljastim tonovima. Obuzme me neka vrućina od koje mi se koža topi i cvrči kao da je od maslaca dok gledam u kralježnicu gospođe Score koja strši čak preko bolničke spavačice. Jako je mršava.

Na stoliću pored njezinog kreveta zazvoni mobitel. Gospođa Score se trzne na taj zvuk i posegne rukom prema izvoru zvuka. Okreće se nezgrapno prema meni i u jednom trenutku nam se pogledi sretnu - oči u oči, njezina duša guta moju.

Nikad nisam vidio tu ženu, ali je poznajem.

Osjećam je.

I sve stane.

Moj krvotok, gravitacija i cijeli svijet.

Te zavodljive zelene oči i dalje nose u sebi plamen kojeg pamtim. Zbog njih sam godinama izgarao, namjerno se bacao u vatru. Pamtim taj dan kad smo se prvi put pogledali - trivijalan trenutak, izgledom beznačajan, ali u isto vrijeme bezvremenski početak naše priče koja nije dobila svoj kraj - ni sretan niti tužan.

Srce mi preskoči, čini se barem pedesetak otkucaja, što mi potvrđuje monitor na koji sam priključen. Zviždi glasno, upozoravajući me ali on ne zna razlog ovog vrtloga emocija koji me zahvatio. On ne zna da gledam u smisao svog života. Mršavija je nego pamtim. Starija. Tužnija. Umornija. No i dalje najljepša žena koju sam vidio.

Gleda me bez treptanja, puštajući zvonjavu mobitela da popuni tišinu koja je veoma glasna. "River", moje ime joj sklizne s usana tako glatko. "Jesi li to ti?", trepne par put kao da traži potvrdu da je ovo stvarnost. Čvrsto stisnuta čeljust daje mi naslutiti da krije od mene rasprsnuće emocija kroz koje prolazi, ali zaboravlja da joj oči sve govore.

Zakočim se kad me to upita. Proveo sam četrdeset i pet godina tražeći je. Zanemario sam brak s Juliom i djecu zbog nje, propio se, vozio kroz pedesetak država kako bih je pronašao od prvog dana kad je pobjegla ne ostavljajući tragove za sobom, a ona je sad tu - pored mene. Pobjegne mi mali osmjeh s usana, ali ne potraje dugo jer shvatim dvije stvari.

Prvo, promijenila je prezime. Više nije Argent, što znači da je udata.

Druga je ona koja me više plaši i brine.

Allison...Moja Ally ima rak.