~PRIJE~

Nisam je trebao povesti sa sobom.

Osjećam da sam joj upropastio dan ovom predstavom koju sam upravo izveo ispred njezinog bivšeg dečka. Koliko god sam htio samo pomoći i biti suptilan, nisam ušetao u život ove djevojke diskretnom elegancijom mačke. Provalio sam u njega profinjenošću slona u tvornici stakla.

Zašto sam mislio da se ona nije sposobna sama nositi sa situacijom? Vjerojatno se sad ljuti na mene, a lažno smo hodali tek oko pola sata.

Što bih sada trebao s njom? Očigledno je slomljena zbog prekida iako pokušava to sakriti usiljenim, ali ipak šarmantnim osmjehom na licu. Ja ne znam utješiti djevojke ili im dati savjete kako preboljeti dečke. Ja ih znam samo osvojiti, pružiti im strastvenu noć punu užitka, a potom nestati bez traga. No iz ove crnokose djevojke isijava prirodna nježnost koja suzbija svaku potrebu za flertom. Trebao sam jednostavno otići. Trebao sam otići još prije pola sata, ali s obzirom kako su loše odluke moja najveća mana, eto me tu.

Pročistim grlo kako bih prekinuo neugodnu tišinu koja vlada posljednjih pola sata. "Kako da te zovem?"

Zbunjeni izraz lica pokazuje kako bi radije provela vožnju u vlastitim mislima. "Kako to misliš?"

Slegnem ramenima. "Izmisli neko ime, kao što sam ja. Osim ako ne želiš da ti se obraćam s dušo, ljubavi ili medena."

Načini grimasu dok traži odgovor. "Bez tih slatkih nadimaka. Zapravo su odvratni", kaže dok se prstima igra s rubom cvjetne haljine koja jedva doseže koljena, navlači je prema dolje, dajući mi do znanja da joj smetaju moji povremeni pogledi koje se zadrže na njezinim tamnoputim bedrima. "Ne znam. Oduvijek sam se htjela zvati Olive. Možda bi to moglo biti moje lažno ime."

"Dobro, Olive", namjestim ruke na volanu. "Mogu li te pitati nešto?"

"Ako baš moraš."

"Zašto si bila s njim ako si znala da te vara?"

Trzne pogled prema meni, ali glava joj se ne miče. Samo zuri u mene. Znam da nije sramežljiva jer je objeručke prihvatila moju igru pred dugogodišnjim dečkom, stoga me sad pomalo zbunjuje njezina tišina. I samo sam znatiželjan. Jako znatiželjan jer ne mogu prestati zuriti u nju, a to nije nalik na mene. Teta me odgojila pristojnije od ovoga, ali sam izgleda propustio lekciju da postoje djevojke koje će moje manire staviti na kušnju već samim svojim postojanjem.

Prolazi dobra minuta, možda i dvije. Proveo sam ih gledajući kako me gleda dok stojimo na crvenom. Ne izgleda ljutito zbog pitanja. Ni prestrašeno. "Imaš li manu koju mrziš kod sebe?", napokon progovori.

"Kako to misliš?"

"Ja imam kobnu manu. Vidiš, tvoja je možda ta što ne koristiš žmigavce kod skretanja," nasmiješim se jer visina njezinog glasa mi daje do znanja da me kori što sam skrenuo lijevo bez signala. "Moja je ta što sam beznadno romantična. Kada je svijet mračan i zastrašujući, ljubav ga uljepša. Smijeh može donekle ublažiti bol, ljepota može probušiti strah. Smatrala sam da je njegova prevara samo nesporazum, trenutak slabosti, zaplet u našoj priči."

"Waw, zbilja jesi pisac ljubavnih romana." Izgleda da je Olive moja dijametralna suprotnost - imam osjećaj da plače kad je tužna i preopterećena, hihoće se iz sveg glasa kad je sretna i ubija se u pizzi kada je dečko nogira. "Ali moram ti reći da silno romantiziranje vlastitog života nikad ne koristi. Samo izaziva mučninu kad stvari ne završe kako si sanjala. To su bajke. Vidi se, sama si, jadna, bez novca i dopustila si strancu da te odvede u apartman."

"Ti si psiholog?" namršti se. "Ako jesi, užasan si. A sada ja imam pitanje", kaže ozbiljno. "Zašto si pomislio da sam trebala tvoju pomoć u obliku tog sranja o lažnom dečku?"

I tu smo. Uzrujao sam je. Ponekad se divim sam sebi koliko malo mi treba da na sebe navučem ženski gnjev. "Nisam mislio da ti je potrebna pomoć. Samo mi je ponekad teško kontrolirati karakter kad sam izložen nečem apsurdnom."

Ona podigne obrve.

Nasmijem se. "Oprosti. Želim reći da ponekad znam biti hiroviti idiot, umjesto da gledam svoja posla."

Olive napuči usne, uživa u svojoj maloj pobjedi nad mnom. "Ne bih se mogla više složiti. Iako - nije mi smetalo. Bilo je čak nekako zabavno vidjeti Joey-a tako uzrujanog."

"I meni je bilo zabavno biti lažni dečko prvi put."

"A s druge strane ja sam sigurno sto i prva djevojka koju voziš u krevet."

"Oprosti? Sad si me povrijedila, dušo."

"Pa pogledaj se!", pogled joj se diže do moje kose pa se spušta na oči i usne. "Crna uska majica ispod koje se namjerno naziru pločice, razbarušena kosa koja jednostavno navodi žene da provuku prste kroz nju, skupocjeni automobil i arogantni stav frajera jer sve padaju na bad boy-a. Ti si tipični vrebač žena."

Nekako imam osjećaj da joj moj izgled ne smeta ni približno onoliko koliko mi daje do znanja. Nije mi ni promaklo da me zadirkuje. Da ne znam da je upravo prekinula s dečkom, rekao bih da očijuka sa mnom. 

"A ti si jedna od onih koja sudi po izgledu."

"Ne", odrješito odmahne glavom. "Sudim prema instinktu, a on mi vrišti da si ženskaroš. Jesam li u pravu?"

"Neću ti odgovoriti na to pitanje. Što si ti, u slobodno vrijeme pisac, a inače detektivka?" Da, definitivno sam trebao samo otići, no ovo je jedan od rijetkih trenutaka u kojima sam zapravo zahvalan na obilju loših odluka kojima sam sklon. Olive je zapravo zabavna. I izrazito slatka s tom aureolom nevinosti koja lebdi oko nje toliko da odbijam flertovati s njom, iako bih htio. Duša joj je možda dječački čista, ali tijelo je nešto drugo. Iznad ruba haljine tek se malo nazire crna čipka grudnjaka, ali dovoljno da mi poškaklja maštu. Usne su joj pune, prekrivene običnim labelom, a oči s mačjim oblikom nesvjesno me zavode. Stvarno bih htio flertovati. No ne želim uprljati njenu bjelinu svojim prljavim rukama. Bio bi to grijeh za samo dno Danteovog pakla.

"Dakle", kaže ona. "Želim prekinuti."

Nasmijem se. "Ne hodamo ni sat vremena, a već me se želiš riješiti."

"Sve što je lijepo kratko traje", slegne ramenima.

"Nisam te odveo ni na večeru."

"Pa, gladna jesam", ugrize se za donju usnu dok me gleda s osmjehom. "Možda možemo prekinuti nakon večere."

"Dobro, Olive", stisnem kočnicu i skrenem desno bez žmigavca jer očigledno mi je to kobna mana. "Učinit ću našu prvu i posljednju večeru toliko posebnom da se uopće nećeš sjećati da te je dečko ostavio iste noći. Sve što ćeš pamtiti svake godine na ovaj datum, je kako te zgodan frajer s Porscheom nasmijao do suza."

Ona zatomi smiješak. "Dobro, Kevine. Idemo vidjeti čime osvajaš djevojke." Njezin osmjeh se izvine pa me pogleda. "Samo da provjerim. Ne govoriš o seksu, zar ne?"

"Ne, ne govorim o seksu", odgovorim dok prestižem automobil ispred nas pa joj namignem. "Vjeruj mi, da je riječ o tome ne bi se smijala."

"To je tajna kako Kevin osvaja djevojke?", upitala me kad smo skrenuli na puteljak koji je sa svake strane okružen visokim drvima, udaljen od civilizacije i buke. "Šuma usred mrklog mraka?", pogled joj je usmjeren na cestu, a dvostruka koplja svjetala sežu preko asfalta i na trenutke hvataju zimzeleno raslinje pokraj kojeg prolazimo.

"Što si očekivala?", upitam je. "Jesam li trebao angažirati vatromet samo za tebe ili odvesti te na ples pod zvijezdama? Ili, čekaj, je li onaj komentar o seksu bio sarkastičan? Želiš da te zavedem?"

"Preskočit ću, hvala", nasmiješi se slabašno, kao da to radije ne bi otkrila. "Možda nije bila dobra ideja da pođem s tobom." Dostojna je u namjeri da ostane ozbiljna i time mi pokaže kako je ova situacija nimalo ne plaši. No ja poznajem nevine i anđeoske djevojke poput nje - iznutra drhti jer nikad do sad nije bila s drugim muškarcem osim sa svojim dečkom. Boji se jer zapravo uživa u iznenadnoj avanturi sa strancem i svemu što bi se moglo dogoditi. 

Automobil odjednom postane premali, a ona nekako preblizu. Odvratio sam pogled koji se bez moje dozvole predugo zadržao na sitnom zviježđu na njezinim rumenim obrazima time me bacajući u drugu galaksiju. "Slijedi me."

"Znaš, trebao bi razmisliti o tome da voziš Uber", rekla je.

"Da?"

"Da. Grijanje ti sjajno radi. Kladim se da imaš i dobru klimu. Ne mirišeš na Axe. Šest zvjezdica. Dobro, bilo bi da nisi pričao cijelim putem do ovamo. Pet zvjezdica, ali i dalje si najbolji od svih vozača s kojima sam se vozila."

"Huh", promrmljam dok otvaram vrata i palim glazbu za potpuni doživljaj. Sviraju taktovi od Snow Patrol, Chasing Cars. "Možda bi drugi put trebala reći da imaš suzavac u torbici pa bi dobila bolju uslugu."

"Dobra ideja, probat ću", kaže dok si desnim dlanom trlja lijevu nadlakticu i pogledom sumnjičavo istražuje okolinu poput srne koja traži bijeg od tigra. "Zašto smo ovdje? Mislila sam da idemo na večeru."

Kimnem glavom. "I idemo", uzmem pizzu sa stražnjeg sjedala. "Samo na moj način."

"Tvoj način je mrvicu sumnjiv."

"Ne, moj način je drugačiji. Volim da se žene osjećaju posebno pored mene. Makar na jednu noć." Pogledam je i moj se obrambeni mehanizam odmah uključi. To se uvijek događa kada mi je netko privlačan. Na neki način me podsjeća na divlje Amazonke - koža joj je preplanula, noge čvrste i zategnute, tijelo je dizajnirano u obliku opojnog pješčanog sata, a kosa puna svijetlih pramenova od sunčevih zraka. Pitam se ima li pjegice koje joj krase obraze još negdje na tijelu.

Ne. Nije me briga. Privlačnost vodi u sviđanje koje vodi u ljubav, a ja ne želim imati nikakve veze s tim. Istreniran sam da se brže ohladim nego što se napalim. Operiran sam od ljubavi od ranog djetinjstva. Nisam osjetio ni onu vrstu koja bi trebala biti nešto sasvim normalno i prirodno odmah po rođenju - roditeljska ljubav. Majka je umrla pri porodu. Nije me stigla voljeti. Otac tvrdi da me voli i da su ožiljci kojima me obilježio za cijeli život dokaz za to. Naučio sam da ljubav peče, ranjava i ubija. To je samo iluzija kojom si slabići pokušavaju uljepšati usrani život misleći da će ih ispuniti i učiniti boljim osobama. Mene je učinila gorim.

"Zašto pokušavaš to samom? Toliko me žališ nakon onoga što si vidio? Jer pretpostavljam da me inače ne bi ni primijetio." Pogled joj je satkan od tamno zelenih niti u kojima se iščitava ljutnja upućena meni. 

"I sažaljenje ima svoje pogodnosti", odgovorim jer ni sam nisam siguran zbog čega sam je zapravo poveo sa sobom. "Umjesto cijele noći plakanja dobila si večeru, vožnju u luksuznom automobilu i pogled na predivni zalazak", uperim kažiprstom na nebo. Noć polako jenjava i pretvara se u prohladnu zoru.

"Pravi si kreten, znaš Kevin", zauzme borbeni stav strogo prekriživši ruke na prsima i pritom izgleda jebeno neodoljivo. Postoji nešto u vezi nje što se zariva u mene, kao da njezina aura ima kandže. Ima i neke težine u tim zamišljenim očima. Uvijek sam mislio da su samo ranjeni ljudi poput mene upoznati s tom težinom. Što bi uopće u životu ove djevojke moglo biti toliko grozno da bi me ponukalo povjerovati da je zaista oštećena?

Ostavljena je nakon duge veze dok sam ja preživio pakao u obliku fizičkog maltretiranja. Ne ide joj u poslu dok sam ja krao sa šest godina kako bi preživio od komada kruha. Dvoumi se što obući svako jutro dok ja donedavno nisam imao čime zaštititi tijelo u hladnim danima. Bira između srebrnog ili zlatnog ukrasa za zid dok naše cigle u šupi, koju sam zvao dom, ne bi izdržale težinu istog.

"Pa, možda i jesam, ali upravo taj karakter me doveo do točke gdje se danas nalazim, a to je visoko pozicionirano mjesto u dobrostojećoj firmi pa me nije briga. Ostvario sam sve što sam želio u životu."

"A ipak izgledaš veoma nesretno. Možda si postavio krive ciljeve."

Jako sam zbunjen sad, pa lagano odmahujem glavom. "Ne postoji takva stvar kao pogrešni ciljevi", kažem dok ona uzdahne. Pa izdahne. Opet uzdahne. Mislim da još nikad u životu nisam u tako kratkom vremenu naveo neku djevojku da toliko uzdiše. I to nisu uzdasi zbog kojih je muškarac ponosan na svoju vještinu. Ovo je vrsta uzdaha zbog kojih se pitam što dovraga radim krivo. "I po čemu izgledam nesretno?"

"Koja je tvoja najveća strast?"

Neobično pitanje, ali prihvaćam igru. Neobično se s ovom djevojkom čini potpuno normalnim i nema veze što nikad nikome nisam isto priznao. Ionako se nakon ove noći nikad više nećemo vidjeti. "Oduvijek sam imao želju postati nogometaš, ali nismo imali novaca pa se nisam mogao upisati u klub i na treninge."

"Nesretan si jer ti se strast ne podudara s ciljevima", sjedne na haubu automobila i zagleda u narančasto nebo iznad nas. "Moja strast je pisanje, ali mi to nije životni cilj."

Smjestim se pored nje, a ona se trzne kada je moja ruka slučajno dodirnula njezine bokove. Pogledi su nam se sjedinili na par sekundi, ali to mi je bilo dovoljno da vidim kako napetost između nas jenjava. "Znači, govoriš mi da si i ti nesretna?"

Kut njezinih usana nesigurno se nasmiješi. "Zar nismo svi? Svatko na svoj način. Stoga tvrdim kako postoje pogrešni ciljevi - da, ali ne postoji pogrešan razlog nesretnosti."

"Dragi Bože," izustim i leđima dotaknem haubu. "Tako si puna sranja." Zarazna erupcija smijeha pomiluje mi uši, i nikad nisam bio zahvalniji na svom polu-pristojnom smislu za humor. Također, nikad me nitko nije jednom rečenicom naveo na duboko razmišljanje kao ona sada. 

"A ti si zapravo dobar u ovome". Njezinim lice prođe nešto nečitko i nestane prije nego li sam uspio razaznati o čemu se radi. "Zalazak sunca, pizza, ugodna muzika. Ovo je zapravo najromantičniji spoj na kojem sam bila godinama. Ako zanemarimo dio gdje si bio kreten."

"Takav sam po prirodi, ne mogu si pomoći."

Olive odgovori, "Jedan si od rijetkih muškaraca kojima to dobro stoji." Njezina crna kose se rasprostre po Porscheu. Od kad smo sjedili zajedno ispred njezinog bivšeg dečka nije mi prišla tako blizu kao sada. Nagnula je glavu prema meni, osmjeh i dalje ukrašava njezine usne. Umjesto da se smjesta povučem jer dovraga, biti ovdje s njom je pogrešno na više načina, uzvraćam joj pogled prije nego li se fokusiram na njezine usne.

Gleda me kao da sam upravo počinio smrtni grijeh što me navodi na pitanje jesam li pogrešno pročitao vibru između nas. "To", kaže mi, "se neće dogoditi."

Nisam sasvim siguran na što misli pa nastavljam s oprezom. "Što sam učinio?"

"Taj pogled dolazi prije poljupca", tiho se nakašlje pa okrene glavu od mene i fokusira se na nebo. "Koristim ga u svim svojim romanima. Tipični kliše. Možeš ti to bolje."

"Kako izgleda savršeni poljubac za tebe?"

"Pitaš li pisca koji živi u meni ili mene kao običnu djevojku koja je razočarana u ljubav?"

Slegnem ramenima. "Ti izaberi."

Svijet kao da je odlučio utihnuti u tom trenutku. Ptičice ne cvrkuću. Glazba je prestala. Ona ispusti zrak iz pluća pa ponovo pogleda u mene. "Zabranjeni. Onaj koji krši sva pravila, protivi se moralu, protiv kojeg je cijeli svijet, onaj koji ima sposobnost razaranja, ali strast i želja između muškarca i žene je prevelika da ih nije briga za ništa od toga."

"Živiš u svojim bajkama, Olive", kažem, a glas mi je popraćen dubokim uzdahom. "Da li stvarno misliš da ljubav postoji?" 

Njezino čelo se nabora, a svijetle oči joj zabljesnu prema nebu. Čini mi se da izgleda pomalo očajno, kao da će, ako mi dopusti pobijediti u ovoj raspravi, to biti posljednja kap - neće se moći vratiti sebi, vjeri u ljubav i doživljavanju svijeta te ljudi u njemu kao čistih, lijepih bića i pisanju o ljubavi. "Istina je da se ljubav može dogoditi u pravom životu. U to vjerujem."

"Ali je bolje biti realan. Mnogo je veća vjerojatnost da će ti se ljubav rasprsnuti u lice nego ti donijeti trajnu sreću. Ako tebe ne povrijedi, tada ćeš ti nekoga povrijediti." Bode me u prsima, poput užarene oštrice noža, spoznaja čemu i kome se vraćam kada odmor završi. 

Pokušao sam zatomiti i zaboraviti stvari na sedam dana, ali što jedan otok može protiv čovjeka koji je nepošten i loš? Muškarcu s mojom prošlošću ni sanjar poput Olive ne može promijeniti mišljenje.